• Zagrebačko dijabetičko društvo, udruga za promicanje zdravlja osoba oboljelih od dijabetesa

Trčanje… Divan sport za nekoga drugoga, ne za mene… To je bilo moje uvjerenje godinama. To je bio sport moje seke, meni je ipak bilo draže gledanje sporta na televiziji.

A onda je došao dijabetes. Jedna trećina terapije dijabetesa bilo je bavljenje fizičkom aktivnošću. Taj sam dio uredno izbjegavala, osobito kad sam počela živjeti u Zagrebu. Tu i tamo koja šetnja, eventualno planinarenje ili bazen i ja sam bila sretna. Ni preporučene prehrane nisam se baš pridržavala, inzulinom se može pokriti sve što pojedeš. No, kao što inzulinom možeš pokriti sve što želiš pojesti bilo u koje doba dana ili noći, na isti način možeš prekriti sve mišiće i cijelo tijelo masnim nakupinama. Postupno sam postajala sve tromija i gubila sam volju bilo za čime.

Onda sam krenula na neko grupno vježbanje koje je bilo u redu, ali nisam bila oduševljena… Nedostajala mi je priroda. Preselila sam se u stan u blizini nasipa i počela mi se vrtjeti ideja da bih mogla krenuti trčati…To je dugo bila samo ideja koja nikako da postane stvarnost… Uz podršku naše Ane i odlučnost još jedne članice, upisala sam Adidas školu trčanja.

Imala sam šumu raznih osjećaja i mišljenja o školi. Od toga da neću uspjeti ni jedan jedini tjedan izdržati do toga da će to biti odlično iskustvo…. Vrlo važnu ulogu u cijeloj toj priči imaju treneri. U mojoj školi oni su stvarno divni. Motiviraju te onda kada je to najpotrebnije. Najveće krize javile su se kada je prijateljica zbog ozljede morala odustati od škole te u ljetnome razdoblju kada sparine nisu dozvoljavale disanje. No u takvim teškim trenutcima uz trenere ključni su ljudi koji su donedavno bili samo razni pojedinci iz grada, različitih zanimanja, interesa, svjetonazora, ljudi svih generacija, a danas tvoji odlični prijatelji s trčanja, tvoja mala obitelj.
Osnovni je cilj škole priprema za Zagrebački polumaraton… To da nisam ni razmišljala o njemu, ne moram vam ni govoriti. Ali približavao se… I vrlo često zatekla sam samu sebe kako ipak razmišljam. Skoro do zadnjeg trenutka nisam bila sigurna, ići ili ne ići. Sakupljala sam argumente za obje opcije. zahvaljujući Aninoj sugestiji, prijavila sam se s ciljem odustajanja oko 10. kilometra. Zbog moje male trkače obitelji odlučila sam ne propustiti atmosferu na velikoj, pravoj utrci! Ključne riječi i misao vodilja u teškim trenucima polumaratona bila je trenerova: Svi vi to možete samo je stvar u vašoj glavi!!
Osjećaje nakon ulaska u cilj na polumaratonu ne mogu opisati… Euforija, ispunjenost, ponos, sreća bili su prisutni danima nakon, umor nevažan, samo čista dječja sreća!!!
Sada, godinu dana nakon upisa u školu mogu s ponosom reći da je vrijedilo! Svakim trenom sve više i više volim trčanje, svaki put kada propustim trening, osjećam prazninu u grudima, a mislim da ne moram ni govoriti koliko se bolje i lakše osjećam u vlastitoj koži!

Ivana Buzjak

Preuzeto iz biltena ZaDi 1/2014.

Buz

Ostali članci u kategoriji