• Zagrebačko dijabetičko društvo, udruga za promicanje zdravlja osoba oboljelih od dijabetesa

Kako Libre zapravo funkcionira i zašto smo nekada više, a nekada manje njime oduševljeni?
Vrijednosti glukoze dobivene iz međustanične tekućine vs. vrijednosti glukoze u krvi  – u čemu je zapravo razlika?

Kažu da slika govori više od 1000 riječi. Stoga to potpisujemo i započinjemo slikom:

Međustanična tekućina je, kako joj i samo ime kaže, tekućina koja ispunjava međustanični prostor. Krv se nalazi u našim kapilarama te njima protječe. U tom procesu protjecanja krvi kroz kapilare konstantno se odvija razmjena izvanstanične tekućine između krvne plazme i međustanične tekućine koja ispunjava prostore između stanica (www.pbf.unizg.hr – Uvod u fiziologiju).

Zašto su vrijednosti šećera dobivene putem kapljice krvi preciznije od onih dobivenih iz međustanične tekućine te zašto vrijednosti dobivene putem međustanične tekućine „kasne“ za krvlju?
Kemijskom razgradnjom složenih molekula hrane pomoću enzima, hrana se razgrađuje u molekule koje se mogu apsorbirati iz probavnog trakta u krvne kapilare. Na taj način hrana, odnosno razgrađena glukoza, dospijeva u naš krvotok. Iz krvotoka glukoza pomoću inzulina ulazi u sve dijelove tijela gdje služi kao glavni izvor hrane i energije.  Budući da kod osoba s tipom 1 dijabetesa gušterača ne luči inzulin, ta ista probavljena hrana (odnosno glukoza) uz nedostatak inzulina ne ulazi u stanice te se prekomjerna glukoza taloži u našim krvnim žilama. To je stanje dijabetesa, odnosno povišene razine šećera u krvi.

Nakon što glukoza dospije u krvne žile, ona se polagano otpušta u međustaničnu tekućinu. Tako se događa komunikacija između krvnih žila i međustanične tekućine u kojoj, mogli bismo to tako grubo reći, „prednost“ ima krvna žila. Upravo je to razlog zašto vrijednosti glukoze u međustaničnoj tekućini kasne za onima dobivenim putem kapljice krvi – jer tek nakon što glukoza dospije u krvne žile prenosi se u međustaničnu tekućinu.

Kada senzorima možemo u potpunosti vjerovati, a kada malo manje?
Ukoliko su nam vrijednosti šećera nestabilne te ukoliko dolazi do naglih promjena bilo u smislu naglog rasta ili pada šećera, ne bi bilo od zgorega prije bilo kakve odluke o korekciji ili intervenciji provjeriti i stanje šećera putem kapljice krvi. Ono što je sigurno je to da će se  vrijednosti glukoze izmjerene putem kapljice krvi u tom trenutku razlikovati od one koju nam pokazuje senzor. Trenutna brojka na senzoru neće odgovarati trenutnoj i stvarnoj vrijednosti glukoze (ukoliko idemo s pretpostavkom da imamo kvalitetan aparatić za mjerenje GUK-a koji nam neće davati pogrešne rezultate). No što je ono dragocjeno što će nam senzor ipak dati i nagovijestiti? On će nam ukazati na to da smo trenutno u stanju naglih promjena šećera (strelica na ekranu uz očitanu razinzu glukoze), te ćemo definitivno moći ranije intervenirati i spriječiti možebitnu veću promjenu šećera. Uzastopnim skeniranjem senzora (više puta unatar 15 min) dobiti ćemo pravi uvid u kretanje glukoze. Važno je također naglasiti da se kod senzora često događa da se naše stanje hipoglikemije prikazuje dužim nego što ono uistinu jest. Ponovno zato što je u tijeku proces prijenosa glukoze iz krvi u međustaničnu tekućinu.

Kako biti siguran da je senzor ispravan?
Ukoliko sumnjamo u ispravnost senzora, možemo ga prekontrolirati na slijedeći način. Razina šećera mora biti stabilna. Dakle ne smije niti naglo padati, niti naglo rasti. To ćemo vidjeti pomoću strelica koje nam senzor pruža (→). Zatim dobro oprati ruke te izmjeriti razinu glukoze putem trakica. Pričekati 5 minuta te provjeriti stanje šećera pomoću senzora. Ukoliko je razlika prevelika (teško je definirati što to znači „prevelika“ prema Abbott-ovim smjernicama te stoga preporučam za tu informaciju uputiti upit zastupniku Abbott-a) te nam senzor ne daje ispravan podatak, kao potrošač imate pravo reklamirati senzor.

Što je s prvih 24 sata postavljanja senzora? Zašto su vrijednosti koje dobivamo putem senzora tada neispravne?
To je radi našeg imunog sustava i odgovora organizma na strano tijelo. Naše tijelo senzor doživljava kao „neprijatelja“ te se stoga javlja reakcija radi koje mi dobivamo često puta apsolutno krive i pogrešne vrijednosti u prvih 24 sata od postavljanja senzora. Preporuča se zato novi senzor postaviti jedan dan ranije, prije skidanja postojećeg senzora, ali započeti s očitavanjem novog senzora za 24 sata, kada „stari“ senzor prestane očitavati.

Senzor – da ili ne?
Kao i sve, tako i senzor ima svoje vjerne korisnike koji ga ne bi mijenjali ni za što na svijetu, ali jednako tako ima i one kojima on ne odgovara i koji ga možda niti ne žele probati. Ono što je sigurno – kao što niti inzulinska pumpa nije za sve, isto je tako i sa senzorom. Neki će njime biti oduševljeni, neki malo manje. Osobno iskustvo mi pokazuje da je broj oduševljenih nemjerljivo veći od onih drugih. Dapače – one druge još nisam niti upoznala, a poznajem veliki broj osoba koje boluju od dijabetesa. Najvažnije od svega je da i mi konačno imamo mogućost odabira te da sami možemo provjeriti kojoj skupini ljudi pripadamo. Ja pripadam onoj koja je njime oduševljena te ga ne bih i neću zamijeniti trakicama.

Maja Vuković
Prim.mr.sc. Manja Prašek, dr. med.

Preuzeto iz časopisa ZADI broj 2/2018.

Ostali članci u kategoriji